Job 4

1Tada odgovori Elifas Temanac i reče: 2Ako ti progovorimo, da ti neće biti dosadno? ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori? 3Gle, učio si mnoge, i ruke iznemogle krijepio si;

4Riječi su tvoje podizale onoga koji padaše, i utvrđivao si koljena koja klecahu. 5A sada kad dođe na tebe, klonuo si; kad se tebe dotače, smeo si se. 6Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?

7Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni? 8Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju. 9Od dihanja Božijega ginu, i od daha nozdara njegovijeh nestaje ih.

10Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi lavićima satiru se. 11Lav gine nemajući lova, i lavići rasipaju se.

12Još dođe tajno do mene riječ, i uho moje doču je malo. 13U mislima o noćnijem utvarama, kad tvrd san pada na ljude,

14Strah poduze me i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje, 15I duh prođe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se.

16Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred očima mojima, i mučeći čuh glas: 17Eda li je čovjek pravedniji od Boga? eda li je čovjek čistiji od tvorca svojega?

18Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anđela svojih nalazi nedostataka; 19Akamoli u onijeh koji stoje u kućama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac.

20Od jutra do večera satru se, i nestane ih navijek da niko i ne opazi. Slava njihova ne prolazi li s njima? Umiru, ali ne u mudrosti.

21